Behaviors of Concern to Croatian Primary School Teachers

Znanstveni rad autora Beaudoin, K., Skočić Mihić, S. i Lončarić, D. (2014). Behaviors of Concern to Croatian Primary School Teachers možete pronaći na: http://webs.ie.uminho.pt/e-book/ (str. 747-751). Rad sam odabrala zbog njegove važnosti za učiteljsku profesiju. Gotovo svaki učitelj se susreće s djecom koja imaju probleme u ponašaju. Ti problemi su i dalje česti u hrvatskom školstvu.

Prevencija i intervencija najbolje su metode u ranom, općem i posebnom obrazovanju. One su izuzetno važne metode kod djece mlađe dobi s problemima u ponašanju jer ako se takva ponašanja ne mogu kontrolirati ona mogu imati negativne ishode. Važno je intervenirati kada su problemi viđeni dok je dijete još malo te kada uočimo rane stadije neprimjerenog ponašanja bez obzira na dob djeteta. Istraživanja pokazuju da intervencije dovode do pozitivnih ishoda. No, potrebno je i razumjeti zašto uopće dolazi do ponašanja kao što su agresivnost, neposlušnost ili delikvencija.

Provedeno je istraživanje kako bi se ispitale vrste problema ponašanja, briga učitelja za te probleme te podrška koja im je potrebna kako bi mogli riješiti te probleme u ponašaju. U istraživanju je sudjelovalo 706 učitelja razredne nastave u Hrvatskoj. 96,4% ispitanika su učiteljice. Uzorak se sastojao u najvećoj mjeri od nastavnika (91%), ostali ispitanici su bili učitelji na zamjeni, pomoćnici u nastavi te učitelji u produženim boravcima/izvannastavnim aktivnostima. Prosječna dob ispitanika bila je oko 45 godina, dok je prosječno radno iskustvo iznosilo 20 godina. Ispitani su učitelji obalnih krajeva te učitelji kontinentalnog dijela Hrvatske.

Za istraživanje je korištena anketa The Child Behavior Survey (Martin, Linfoot, & Stephenson, 1999.). Učitelji su na stakli za svaki spol mogli odgovoriti 0=ne ili 1=da ako se problematično ponašanje događalo unutar njihove učionice. Na drugoj skali, također odvojeno za djevojčice i dječake, mogli su ocijeniti razinu svoje zabrinutosti za probleme u ponašanju (1=niti malo, 4=veoma). Treća ispitana stavka bila je potreba učitelja za podrškom (1=nije potrebno, 4=potrebno puno podrške).

Distraktibilnost se najčešće javlja kao problem, zatim neposlušnost, pa agresija i na kraju delikvencija. Redoslijed je jednak i kod dječaka i kod djevojčica. Ali, dječaci su znatno više ocjenjeni od djevojčica u problemima ponašanja, razini brige za ta ponašanja te potrebnom podrškom za rješavanje tih problema. Dječaci su dobili više ocjene za neposlušnost i nepoštivanje utvrđenih (razrednih) pravila dok su djevojčice visoko ocjenjene za to „da se ne slažu dobro s drugom djecom“. Za obje skupine „laži“ su bile ocijenjene kako najproblematičnije ponašanje na subskali delikvencije.

Neprepoznavanje ranih znakova problema u ponašanju te prekasna intervencija dovode do loših ishoda. Važno je da učitelji rano identificiraju i interveniraju pri problemima u ponašanju. Jedan od pristupa koji im pomaže u tome je PBS (Podrška za pozitivno ponašanje). Ovaj pristup stvara okruženje koje podržava sve učenike u razvoju pozitivnih ponašanja. PBS koja je provedena u osnovnim školama pokazala je značajno smanjenje problema ponašanja.

Učitelji moraju biti spremni efikasno i pravovremeno djelovati. Moraju biti upoznati sa razrednom situacijom te svakim učenikom pojedinačno. Učitelji moraju stvoriti atmosferu u kojoj će se svi ugodno osjećati i gdje se neće javljati neprimjereni oblici ponašanja.

Zašto uopće dolazi do problema u ponašanju? Na koje načine učitelj može spriječiti da dođe do problema u ponašanju? Slažete li se s rezultatima da su dječaci „problematičniji“ od djevojčica? Kakva su vaša iskustva s djecom u problemima u ponašanju? Koji problemi su bili najzastupljeniji u vašem razredu? Smatrate li da je učiteljima potrebna odgovarajuća pomoć i podrška za rješavanje problema?

Strategije aktivnog učenja u nastavi prirode i društva

Odlučila sam se osvrnuti na znanstveni članak dr. sc. Alene Letine, s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, pod nazivom Strategije aktivnog učenja u nastavi prirode i društva. Rad možete pronaći: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=261352. Članak govori o aktivnom učenju i njegovim prednostima te koliko je takav način učenja zastupljen u nastavi prirode i društva.

Učenik koji je pasivan sudionik procesa učenja, zajedno sa direktnim poučavanjem, i dalje su najzastupljeniji u hrvatskom školstvu. Smatram da bi svi odgajatelji, učitelji, profesori trebali težiti oblicima aktivnog učenja. Ovaj rad sam odabrala jer je nužno osvijestiti prosvjetne radnike o prednostima metoda aktivnog učenja nad pasivnim.

Svoje temelje suvremeno organizirana nastava bi trebala imati u strategijama gdje prevladavaju stalne aktivnosti subjekata učenja te njihovo neprekidno sudjelovanje u raznim metodičkim scenarijima, kao što su: rad na projektima, uzajamne rasprave, suradničko učenje, formuliranje pitanja.

Učenje u kojemu je učenik u potpunosti uključen u proces učenja, uz primjenu nastavnih strategija i metoda, naziva se aktivnim učenjem. Cilj aktivnog učenja je razvijanje specifičnih kognitivnih vještina koje omogućuju kritičku
prosudbu značenja, povezivanje novih saznanja s
postojećim spoznajama te veći stupanj samostalnosti samog učenika.

Aktivnim učenjem razvijaju se osjećaji zadovoljstva te oduševljenja učenjem i nastavom. Autorica navodi: „Osobiti nedostatak pasivnog znanja je to što takvog znanje nije odmah spremno za primjenu u novim situacijama“, što nije slučaj kod aktivnog znanja. Pasivni učenici savladali su pamćenje kao jedinu strategiju i pokušavaju ju primjenjivati u svim situacijama.

Učitelji su, zbog administrativnih ograničenja i vremenskog pritiska, usmjereni na kvantitetu a ne na kvalitetu. Osim gore navedenog, pasivno znanje među učenicima u velikoj mjeri potiču tradicionalni oblici vrednovanja postignuća.

Cilj istraživanja u ovom radu bio je utvrditi učestalost primjene aktivnih oblika učenja u nastavi prirode i društva. Za ovo istraživanje korišten je upitnik. Ispitanici su učitelji razredne nastave (N=118) i to 94% njih su ispitanice. Prema stručnoj spremi ispitanici su s visokom (53%) i višom (47%) stručnom spremom. Također, podijeljeni su u 6 kategorija po godinama radnog staža te ovisno o tome u kojem razredu predaju.

Neki od problema istraživanja su: koliko često učitelji primjenjuju direktno poučavanje u nastavi PID-a, koliko često se primjenjuju aktivni oblici učenja te primjenjuju li učitelji učestalije aktivne oblike učenja ili direktno poučavanje.

Rezultati su pokazali da učitelji još uvijek, barem jednom tjedno, često primjenjuju direktno poučavanja. Kod strategija aktivnog učenja najučestalije su strategije za razvoj komunikacijske kompetencije, a najrjeđe aktivno učenje uz primjenu suvremene tehnologije. Strategije aktivnog učenja provode se rijetko, jednom ili dva puta mjesečno.

Rezultati potvrđuju pasivnu ulogu učenika u nastavnom procesu i dominantnu ulogu direktnog poučavanja. Autorica navode da to možemo pripisati snažnom utjecaju obrazovne tradicije, nedostatku potrebnog materijala te vremenskoj zahtjevnosti ovakvih strategija učenja. „Strategije aktivnog učenja, koje bi trebale dominirati suvremenom nastavom prirode i društva i koje su bitne za razvoj prirodnoznanstvene kompetencije učenika“, nisu zastupljene. 

Potrebno je osigurati uvjete za provođenje i organizaciju aktivnog učenja kako bi se omogućila zastupljenost aktivnih oblika učenja, kako u nastavi prirode i društva, tako i u ostalim predmetima.

Slažem se sa stavovima autorice. Iako sam svjesna napora i truda koji su potrebni za organiziranje nastave s aktivnim metodama učenja, smatram da se ne ulaže dovoljno u njezinu provedu. Nije nužno imate skup, nov i moderan materijal da bi se djeci nastava prikazala na drugačiji, zanimljiviji način. Ni ja sama tijekom svojeg školovanja nisam često imala prilike učiti na zanimljiv način u kojem bi sudjelovala svojim stvaranje, istraživanjem ili izrađivanjem. No, kada su se takvi načini učenja desili s lakoćom sam usvajala nastavno gradivo i veselila se novim satovima tog predmeta. Zato smatram da su metode aktivnog učenja prijeko potrebne.

Koji su po vama glavni razlozi zbog kojih se ne provodi nastava s aktivnim metodama učenja? Kakva su vaša iskustva s aktivnim učenjem u nastavi PID-a, a kakva u ostalim predmetima (npr. fizika, kemija)? Jeste li nove spoznaje lakše usvojili aktivnim metodama učenja te kasnije to znanje lakše primjenjivali u ostalim situacijama?