Odrastanje djece u cjelovitim i jednoroditeljskim obiteljima

Znanstveni članak autorica Andreje Brajša-Žganec i Ivane Hanzec preuzetog sa http://hrcak.srce.hr/ odlučila sam prikazati jer ću kao buduća učiteljica raditi sa djecom koja žive samo s majkom, s ocem ili sa obadva roditelja. Važno je da budem upoznata sa svim mogućim posljedicama koje ovakve obiteljske situacije mogu ostaviti na jedno dijete.

Sasvim je jasno da ako se promijeni struktura obitelji to može utjecati i na emocionalni život djeteta tako i obitelji te uzrokovati promjene u funkcioniranju djece.

Brajša-Žganec i Hanzec provele su istraživanje u kojem su željele ispitati prosocijalno i agresivno ponašanje predškolske djece ovisno o dobi i spolu djeteta te strukturi njihove obitelji. Ispitano je 72 samohrane majke i 73 udane majke djece predškolske dobi. Prosjek godina djece bio je 4,9 godina a ispitano je 78 dječaka i 67 djevojčica.

Rezultati provedenog istraživanja pokazali su da su najveće šanse kod manje djece, osobito kod dječaka, ako su u jednoroditeljskoj obitelji da se jave problemi u ponašanju i psihosocijalnoj prilagodbi. Moguće je da će dječaci koji žive samo sa majkom iskazivati manje muško tipiziranih ponašanja od onih dječaka koji žive sa ocem. Sukladno tome, djevojčice koje su odrasle bez oca mogu imati problemi u ophođenju s dječacima svoje dobi.

Procjene prosocijalnog ponašanja ne razlikuju se znatno kod djevojčica i kod dječaka, ali se razlikuju kod starije i mlađe djece predškolske dobi, dok se kod dječaka općenito bez obzira na dob očituje veća agresivnost u odnosu na djevojčice. Dječaci u većini slučajeva na razvod reagiraju nepovoljnije od djevojčica. 

Kroz svoje djetinjstvo bila sam u kontaktu s mnogo djece čiji su roditelji bili rastavljeni. Prolazili su kroz proces rastave dok su bili mala djeca, upoznavali su nove partnere svojih roditelja, potencijalne očuhe ili maćehe, ali ne mogu reći da je to uvelike utjecalo na njihovo normalno funkcioniranje u društvu. Kod dječaka, kako je i pokazalo istraživanje, bilo je vidljivo agresivnije ponašanje i ljutnja ali sve je s vremenom nestalo.

Kakva su vaša iskustva sa djecom rastavljenih roditelja? Kako biste vi pomogli djeci rastavljenih roditelja i samim roditeljima da se što prije naviknu na novonastalu situaciju?

O ovoj temi detaljnije se možete informirati na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=250424

Utjecaj crtića i igračaka na sliku tijela djece

Osvrnut ću se na članak Mateje Belošević i Zrinke Selestrin sa: http://www.medijskapismenost.hr/

Ova tema je od iznimne važnosti upravo zato što govori o velikom problemu današnjice: utjecaju crtića i igračaka na dječji razvoj i njihovu percepciju ljepote. Također, važna je i za sve odgojno-obrazovne djelatnike jer oni roditeljima pomažu u odgoju djece. 

Slika tijela je vlastiti doživljaj svog fizičkog izgleda. Crtići koji djeca svakodnevno gledaju ili igračke kojima se igraju u velikoj mjeri utječu na stvaranje slike o vlastitom tijelu. Djeca se poistovjećuju sa svojim najdražim likovima. Djevojčice žele imat dugu kosu, velike usne i oči te uzak struk dok dječaci žele biti hrabri i snažni baš kao i junaci crtanih filmova. U crtićima, velikom većinom, dobri likovi su opisani kao lijepi, graciozni, voljeni u društvu dok su zli likovi opisani kao ružni i odbačeni. 

 Djeca osjećaju veliki pritisak za uklapanjem te pokušavaju imitirati postavljeni imperativ ljepote jer se boje odbacivanja i ismijavanja viđenog u crtićima. Posebno su ugrožene djevojke u adolescenciji, ali povećava se i broj dječaka koji da bi izgledali po postavljenim idealima ljepote vježbaju do iznemoglosti, isprobavaju raznovrsne neprovjerene dijete ili namjerno povraćaju konzumiranu hranu. Ovakve štetne radnje mogu dovesti do ozbiljnih poremećaja prehrane kao što su bulimija i anoreksija. Ovo govori o tome da djeca pod svaku cijenu žele izgledati savršeno jer to je ono što društvo danas vrednuje.

U članku stoji, citiram: „“Mattel, tvrtka koja proizvodi Barbie, objavila je da će u 2016. godini početi uvoditi nove lutke s različitim oblicima tijela, uključujući visoke, niske i punašnije lutke. Naveli su kako će nove lutke biti “bolji odraz onoga što djevojke vide u svijetu oko sebe““.

Smatram da se ovo moralo puno prije uvesti jer su upravo Barbie lutke sveprisutne. Svaka djevojčica je u svome djetinjstvu imala barem jednu Barbie lutku. Možemo se složiti da proporcije tijela lutke nisu realne i da bi se to moglo postići samo plastičnim operacijama. Barbie lutke govore djevojčicama da moraju biti uvijek lijepe, duge plave kose, našminkane te lijepo odjevene.

Iako su u ovome članku spomenute igračke i crtići važno je da napomenem da se nažalost ne možemo samo zadržati na crtićima i igračkama. Reklame, filmovi, serije, časopisi pa čak i bajke djeci također nameću ideal ljepote.

Učitelji, koji uz roditelje imaju veliku ulogu u djetetovom životu, moraju biti izuzetno medijski pismeni kako bi znali odabrati primjeren sadržaj koji će koristiti u nastavi. Djecu moraju naučiti kritički vrednovati sadržaj viđen na televiziji ili pročitan u novinama, da razlikuju stvaran svijet od onog nestvarnog.  

Smatram da je ovo problem za koji će trebati puno vremena da se u potpunosti iskorijeni iz našeg društva i da bi više pažnje trebali pridavati rješavanju istog. Sve započinje kod kuće i roditelji su ti koji imaju najveći značaj u rješavanju ovog problema. Važno je educirati roditelje jer većina njih ni sama nije svjesna nezadovoljstva djece svojim fizičkih izgledom. 

Postavlja se pitanje: Što sve roditelji mogu učiniti da bi dijete razvilo zdravu sliku o svome tijelu?

 

Pogledajte video preuzet sa UNICEFHrvatska youtube kanala koji govori o važnosti nadzora roditelja nad sadržajem kojeg djeca svakodnevno gledaju.
video: https://www.youtube.com/watch?v=NI5jBl11agI

Više možete pročitati na: http://www.medijskapismenost.hr/kakve-poruke-o-tijelu-djeca-dobivaju-kroz-popularne-crtice-i-igracke/