Prevencija i intervencija najbolje su metode u ranom, općem
i posebnom obrazovanju. One su izuzetno važne metode kod djece mlađe dobi s
problemima u ponašanju jer ako se takva ponašanja ne mogu kontrolirati ona mogu
imati negativne ishode. Važno je intervenirati kada su problemi viđeni dok je
dijete još malo te kada uočimo rane stadije neprimjerenog ponašanja bez obzira
na dob djeteta. Istraživanja pokazuju da intervencije dovode do pozitivnih
ishoda. No, potrebno je i razumjeti zašto uopće dolazi do ponašanja kao što su
agresivnost, neposlušnost ili delikvencija.
Provedeno je istraživanje kako bi se ispitale vrste problema
ponašanja, briga učitelja za te probleme te podrška koja im je potrebna kako bi
mogli riješiti te probleme u ponašaju. U istraživanju je sudjelovalo 706
učitelja razredne nastave u Hrvatskoj. 96,4% ispitanika su učiteljice. Uzorak
se sastojao u najvećoj mjeri od nastavnika (91%), ostali ispitanici su bili
učitelji na zamjeni, pomoćnici u nastavi te učitelji u produženim
boravcima/izvannastavnim aktivnostima. Prosječna dob ispitanika bila je oko 45
godina, dok je prosječno radno iskustvo iznosilo 20 godina. Ispitani su
učitelji obalnih krajeva te učitelji kontinentalnog dijela Hrvatske.
Za istraživanje je korištena anketa The Child Behavior
Survey (Martin, Linfoot, & Stephenson, 1999.). Učitelji su na stakli za
svaki spol mogli odgovoriti 0=ne ili 1=da ako se problematično ponašanje
događalo unutar njihove učionice. Na drugoj skali, također odvojeno za
djevojčice i dječake, mogli su ocijeniti razinu svoje zabrinutosti za probleme
u ponašanju (1=niti malo, 4=veoma). Treća ispitana stavka bila je potreba
učitelja za podrškom (1=nije potrebno, 4=potrebno puno podrške).
Distraktibilnost se najčešće javlja kao problem, zatim
neposlušnost, pa agresija i na kraju delikvencija. Redoslijed je jednak i kod
dječaka i kod djevojčica. Ali, dječaci su znatno više ocjenjeni od djevojčica u
problemima ponašanja, razini brige za ta ponašanja te potrebnom podrškom za
rješavanje tih problema. Dječaci su dobili više ocjene za neposlušnost i
nepoštivanje utvrđenih (razrednih) pravila dok su djevojčice visoko ocjenjene
za to „da se ne slažu dobro s drugom djecom“. Za obje skupine „laži“ su bile
ocijenjene kako najproblematičnije ponašanje na subskali delikvencije.
Neprepoznavanje ranih znakova problema u ponašanju te
prekasna intervencija dovode do loših ishoda. Važno je da učitelji rano
identificiraju i interveniraju pri problemima u ponašanju. Jedan od pristupa
koji im pomaže u tome je PBS (Podrška za pozitivno ponašanje). Ovaj pristup
stvara okruženje koje podržava sve učenike u razvoju pozitivnih ponašanja. PBS
koja je provedena u osnovnim školama pokazala je značajno smanjenje problema
ponašanja.
Učitelji moraju biti spremni efikasno i pravovremeno djelovati. Moraju biti upoznati sa razrednom situacijom te svakim učenikom pojedinačno. Učitelji moraju stvoriti atmosferu u kojoj će se svi ugodno osjećati i gdje se neće javljati neprimjereni oblici ponašanja.
Zašto uopće dolazi do problema u ponašanju? Na koje načine učitelj može spriječiti da dođe do problema u ponašanju? Slažete li se s rezultatima da su dječaci „problematičniji“ od djevojčica? Kakva su vaša iskustva s djecom u problemima u ponašanju? Koji problemi su bili najzastupljeniji u vašem razredu? Smatrate li da je učiteljima potrebna odgovarajuća pomoć i podrška za rješavanje problema?
Interesantna tema o kojoj se može uvijek raspravljati!
OdgovoriIzbrišiPotpuno se slažem da se može uvijek raspravljati o ovoj temi pošto su problemi u ponašanju i dalje preučestali..
IzbrišiMislim da je žalosno što se o ovoj temi puno više raspravlja nego što se djeluje.
IzbrišiSmatram da su uzroci problema u ponašanju razni, npr. zbog zlostavljanja u obitelji ili zbog zlostavljanja vršnjaka. Po mome osobnome iskustvu mogu reći da su dječaci uistinu bili problematičniji od djevojčica. Često bi se znali potući, trgati bilježnice jedni drugima ili uništavati neke druge stvari, dok su se djevojčice verbalno suprotstavljale jedna drugoj, ali u znatno manjim mjerama. Učiteljima i odgajateljima je definitivno potrebna pomoć i podrška.
OdgovoriIzbrišiZbog svog osobnog iskustva mogu se složiti s tobom. Dječaci u mome razredu su češće ometali nastavu nego što su to radile djevojčice. Također ću češće kršili pravila. No, tvrdnju: "djevojčice su visoko ocjenjene za to „da se ne slažu dobro s drugom djecom“" također smatram istinitom jer su tijekom mojeg osnovnoškolskog obrazovanja djevojčice puno teže slagale s ostatkom razrede i rijetko širile svoj krug prijatelja.
IzbrišiOvo je tema koja je aktualna i stalno se javlja među vršnjacima te smatram da je potrebno nešto po tom pitanju poduzeti.
OdgovoriIzbrišiNaime, istina je da su dječaci ti koji su uvijek problematičniji i rade probleme, ali to ne znači da djevojčice također ne mogu biti uzrok problema.
Iz osobnog iskustva sam svjedočila jednoj svađi između djevojčica koja je dovela i do tučnjave te stoga ne smatram da su dječaci većinom oni koji stvaraju probleme. Možda je to samo zato što su dječaci puno hiperaktivniji pa zbog svoje nepažnje često prouzroče neke probleme i stoga se smatraju uvijek "glavnim krivcima" problema koji nastane.
Naravno da nisu dječaci ti koji uvijek rade probleme i imaju probleme u ponašanju. Slažem se s tobom da zbog svoje nepažnje ili puno razigranije prirode od cura češće upadaju u nevolje. Također smatram da su ljudi, ali i učitelji, skloniji za sukob okriviti dječaka nego djevojčicu baš zbog njihove razigranije prirode.
IzbrišiSamo što učitelji nikako to ne bi trebali raditi. Pogotovo nakon obrazovanja kojeg su imali, a da ne pričam o tome kako su i nakon fakulteta trebali nastaviti ići po raznim seminarima. Naš posao zahtjeva cjeloživotno obrazovanje, samo što su to neki očito zaboravili.
IzbrišiOvo je veoma diskutabilna tema, smatram da problemi u ponašanju kreću od ranoga djetinjstva te da ponašanje djece uvelike ovisi o načinu na koji roditelji odgajaju djecu. Prvi korak u sprječavanju problema u ponašanju je da ili roditelji ili učitelj mora uočiti probleme te kada ih uoči mora reagirati na njih. Smatram da razgovor sa školskim psihologom uvelike može pomoći, ali je veoma važno da se problemi u ponašanju bilo kojega djeteta ne ignoriraju. Također smatram da nije samo učitelj taj koji treba pružiti odgovarajuću pomoć, već da mu je potrebna podrška roditelja koji će isto tako raditi na ponašanju svog djeteta. Iako će možda zvučati kao stereotip, ali mislim da dječaci ipak jesu malo problematičniji od djevojčica, a možda je razlog zašto tako mislim što je kada sam išla u osnovnu školu kod nas bilo tako, dječaci su uvijek bili skloniji kako fizičkom tako i verbalnom obračunu. Međutim, smatram da su djevojčice sklonije ogovaranju koji je također jedan od oblika ponašanja koje se treba pokušati spriječiti.
OdgovoriIzbrišiPravovremeno prepoznavanje problema igra veliku ulogu u njihovom suzbijanju. No, nekada se desi da je teško prepoznati takvo ponašanje na vrijeme. U mlađoj dobi problemi se kod djece najčešće javljaju zbog situacije u njihovom domu. Ako su roditelji prouzorkovali takvo ponašanje teško da će ga sami probati promijeniti. Ovdje veliku ulogu imaju odgajatelji i učitelji. Slažem da s tobom da će razgovori sa psihologom, ali i učiteljem pomoći. Kako oni ne bi, svjesno ili nesvjesno, ignorirali takve oblike ponašanju moraju biti dobro educirani o njima.
IzbrišiSlažem se da treba raditi na suzbijanju ovakvih ponašanja. Važno je djecu od malena učiti dobrom ponašanju.
Uzroci u problemima kod ponašanja mogu biti razni, ali najčešće su u ranoj dobi dijeteta krivi roditelji koji im ne pružaju dovoljno pažnje. Smatram da su dječaci više problematični jer sam to gledao i prolazio kroz te faze u vrtiću i osnovnoj školi. Mislim da ukoliko roditelji ili pedagozi porazgovaraju sa problematičnim dijetetom o problemima koje stvara, da će on ako ne tad, shvatiti kada malo ostari pa će uvidjeti kakve su posljedice imale njihovi postupci.Mislim da učitelji imaju jako težak zadatak u kontroliranju takve djece, a čak i kad to naprave,ne dobiju zasluge koje zaslužuju.
OdgovoriIzbrišiDijelimo isto mišljenje oko uzroka problema u ponašanju kod djece mlađe dobi. Roditelji su ti koji bi od malena trebali učiti djecu dobrom ponašanju i paziti na njihove potrebe.
IzbrišiVažno je da roditelji, pedagozi i učitelji razgovaraju s djetetom, ali važno je da se to ne ostavi na tome da će on "ako ne tad, shvatiti kada malo ostari". Nužno je što prije raditi na problemima i biti siguran da se problem riješio ili da je barem pod kontrolom. Ako se negativna ponašanja oduže to će imati negativne ishode na dijete i ljude oko njega.
Učitelji dobivaju premale zasluge. Ne samo za rješavanje problema u ponašanju, već i za sve ostale stvari koje njihov posao sadrži.
Osobno smatram da neće ništa shvatiti kada malo ostari ukoliko se ne radi s njim čim se primjete prvi znakovi problematičnog ponašanja. Upravo zbog IZGOVORA: "Shvatit će kada odraste.", JER MI SE NEDA RADITI dolazi do ovakvih problema. Dok on shvati, ako uopće i shvati, može uništiti par života svojim zlostavljanjem. Nismo svi jednako "čvrsti". Netko će ožiljke od zlostavljanja nositi cijeli život.
IzbrišiUčitelji, pedagozi, roditelji i svi ostali koji su uključeni u odgoj djece s ovakvim stavom bolje da se maknu iz tre profesije i odu raditi tamo gdje će napraviti manje štete. Smatram da naš sustav ima previše učitelja, pedagoga koji guraju takve stvari pod tepih da se ne bi pričalo da u određenoj školi ima problema. Tako se samo poručuje ako si žrtva, snađi se. Nije naš problem. A jest, jer oni ne djeluju odgojno kako bi trebali.
Pozdrav!
OdgovoriIzbrišiGledam malo druge komentare o tome kako su dječaci problematičniji. Nikako se ne bih složila s time. Da ne pišem na svaki post posebno, ovdje ću navesti svoje mišljenje. Zlostavljanje, bilo psihičko ili fizičko, je zlostavljanje. Kako fizičko nasilje može ostaviti određene ožiljke na našem tijelu, tako i psihičko može ostaviti manjak samopouzdanja i samopoštovanja. Mnogi kada odrastu ostaju pod utjecajima tih riječi da su manje vrijedi te se tako i ponašaju dalje kroz život. Da ne spominjem kako su mnoge žrtve zlostavljanja navele kako ih je više boljela ružna riječ koja im je bila upućena, nego udarac.
Razlika između dječaka i djevojčica jest ta da su dječaci skloniji tuči, dok djevojčice verbalnom napadu. Smatram da je razlog tome u odgoju. Mi još uvijek kao društvo smo veoma zatvoreni i gledamo drugačije na odgoj dječaka, odnosno djevojčica. Po nama dječaci su ti koji ne plaču i ne razgovaraju o svojim osjećajima. Oni moraju biti snažni i ne dopustiti da ih isprovociraju. Kada ih vidimo da plaču uvijek im se kaže. "Samo curice plaču.". Zašto bi samo djevojčice plakale? S druge strane ako se djevojčica potuče, odmah je reakcija da to one ne rade. Da nisu dečki i slično. Već po tim našim riječima, koje djeca uvijek shvaćaju doslovno, se vidi kada postoji obrazac ponašanja muškog i ženskog spola. Tako kako djeca odrastaju oni se ponašaju prema onome što su vidjeli i čuli.
Tu sada dolazimo do problema zlostavljanja. Dječaci fizički, a djevojčice psihički. Zašto to oni rade? Često djeca ne znaju reći što ih muči, pa to čine kroz neprimjerene načine ponašanja. Kada do ovakvog ponašanja dođe važno je razgovarati s roditeljima, djecom, ali i i svim ostalima koji su uključeni u život tog djeteta i vidjeti što ga muči. Možda je on žrtva zlostavljanja, roditelji mu se rastaju itd. Naravno da nije u redu da se tako ponaša niti se smije udariti/vrijeđati drugo dijete jer ti se roditelji rastaju, ali mora se vidjeti koji je uzrok takvog ponašanja prije kazne.
Danas se radi na tome da se otkrije uzrok djetetovog neprimjerenog ponašanja, ali još uvijek je prečesto slučaj kada se dijete kazni bez da se obavi razgovor s njime zašto je do toga došlo. Smatram da se to ne bi smjelo događati te moramo osvjestiti učitelje da postoji još jedna strana priče, strana nasilnika.
Složio bih se s tobom da je odgoj problem. Kada razgovaramo o nekoj svađi ili nešto mi dečki uvijek pričamo kako su to riješili tučom. Nikada nije bilo posvađali smo se i razišli. Uvijek nakon svađe dolazi i do fizičkog okršaja, ako nas netko prije toga ne rastavi.
IzbrišiBiti će potrebno neko vrijeme da sada ove nove generacije roditelja na usade u djecu da je u redu plakati ako si dječak, a da nikako nije u redu fizički rješavati problema kojeg god spola da jesi.
Vidim da ti na većini postova proturječim ili se samo polovično slažem s tobom. Opet moj pesimizam. Nove generacije roditelja su otprilike naših godina. Mislim da si i sam uvidio kako se većina njih ponaša i koje stavove u životu imaju. Dolazak djeteta ih nije opametio. Malo se pitam na koji način će odgajati svoju djecu.
IzbrišiMnogi od njih se promijene. Mislim da ljubav prema djetetu je nešto što će ih potaknuti na promjene u životu. Ukoliko se normalno s njima porazgovara te objasni što time čine svome djetetu mislim da će se i drugačije ponašati.
IzbrišiPozdrav!
OdgovoriIzbrišiTakođer smatram da je odgoj ključna stvar kod ponašanja djece, te da sve ono što nauče ili ne nauče kod kuće, prenesu sa sobom u školu. Isto tako, iako smo svi vrlo često svjedoci da su dječaci ti koji su agresivniji u novije vrijeme vrlo često svjedočimo istom i kod djevojčica. Smatram da se učitelji moraju educirati kako bi znali reagirati u takvim situacijama, ali isto tako i surađivati s roditeljima kako bi što efikasnije riješili problemi, pogotovo ako dijete nema "idelanu" situaciju kod kuće, pri čemu mislim da se sa njim dovoljno ne radi te da su neki problemi partnera stavljeni ispred djeteta pa ono i ne može znati kako se ponašati sa skupinom djece te kako u određenim situacijama reagirati i također kako ostala djeca ne bi dobila dojam kako je takvo ponašanje normalno ili štoviše prihvatljivo kako u školi tako i u svakodnevnom životu!
Odgoj u obitelji imat će veliki utjecaj na djetetov daljni razvoj. Njegovo ponašanje će ovisiti o kvaliteti odgoja. Slažem se da bi suradnja između učitelja i roditelja trebala postojati kako bi učitelji lakše okrili uzroke problema te ih pravovaljano riješili.
IzbrišiSlažem se da je odgoj jedna od ključnih stvari koja utječe na formiranje sebe kao osobe te da su djeca sklona upijati kao spužve sve što vide ili čuju (pogotovo do svoje treće godine..pa je tako simpatično i svi se smijemo kada nas udari dečkić/djevojčica sa 2-3 godine jer ne boli i svima je to slatko, ali nismo ni svjesni da ih zapravo na taj način "učimo" tom ponašanju jer u startu djetetu nismo objasnili da se to ne smije.
IzbrišiNadovezala bih se na Lorenin komentar. Nedavno je na internetu kružila priča majke koja je "poludjela" na medicinsku sestru na hitnoj. Djevojčicu, predškolske dobi, je dječak iz grupe štipao, tukao i grizao. Djevojčica je na hitnu došla s masnicom ispod oka te krvavim ugrizom. Medicinska sestra je na to djevojčici rekla kako se sigurno sviđa tom dječaku pa je zato to napravio. Smatram da je majka ispravno reagirala kada je objavila ovu priču te kada je opomenula sestru da nije ispravno to što čini. Rekla je da ne želi da njezina kćer odrasta u uvjerenju da je u redu udariti, ugristi i slično. Danas ju je udario dječak u vrtičkoj grupi za dvadeset godina može ju nasmrt premlatiti nasilni partner.
IzbrišiZašto mi kao društvo i dalje opravdavamo dječje ponašanje? Naravno ako ne reagiramo pravilno kada dijete prvi put udari, udarit će opet, pa opet i opet. Odrast će i podsvjesno misliti kako je u redu to što radi.
Mislim da je važno govoriti o ovakvim primjerima te poticati raspravu o ovome. Ljudi očito jedino mogu učiti na tragedijama koje se dogode.
IzbrišiPozdrav!
OdgovoriIzbrišiVeoma zanimljiva tema za raspravu, ali također i vrlo opširna ako bi se nastojali sagledati njezini mnogobrojni aspekti. Pokušat ću biti što kraći!
Poučen vlastitim iskustvom, pritom misleći na vrtić, malu školu, osnovnu i srednju školu, usuđujem se primijetiti da je određeno devijantno ponašanje prisutno od samih početaka uključivanja takve djece u društvenu okolinu. Ispočetka se kaže da je dijete "malo živahno", zatim kada dođe u malu školu/osnovnu školu, kaže se da je "hiperaktivno i neodgojeno", a ako ponašanje ostane nepromijenjeno, onda se u višim razredima etiketiraju (uglavnom s pravom) delinkventima.
Mišljenja sam da s povećanjem dobi djeteta, utjecaj obitelji slabi, a raste utjecaj vršnjaka na pojedinca. S tim u skladu, ako ćemo gledati dijete u odgojnom smislu kao "tabulu rasu", izuzimajući iz njegove cjelokupnosti eventualne predispozicije evidentne u obliku fizičkih nedostataka na koje roditelj/skrbnik ne može utjecati odgojem, jasno je da je stoga roditelj/skrbnik u potpunosti odgovoran za ponašanje djeteta do prvog kontakta s drugim utjecajima za koje možemo reći da se događaju u vrtiću. Ako se pravilno pristupilo oblikovanju pojedinca kao osobe u moralnom, ali i drugim aspektima bitnim za funkcioniranje u društvu, onda dakako ne bi smjelo biti takvoga utjecaja, koji se uz pravovremeno korigiranje ne bi mogao ispraviti.
Smatram da je adekvatan odgoj s usađenim sustavom vrijednosti od najranije dobi, najbolja prevencija eventualnih budućih devijanci kod djeteta..Međutim, treba biti svjestan činjenice da je čovjek, u svojoj biti, iznimno kompleksan te da nije uvijek dovoljna prevencija (što nas također mnogobrojni primjeri iz prakse mogu poučiti).
Koliko je važna prevencija, važna je i intervencija. Kao i u drugim znanostima, morala bi se sastojati od : 1) uočavanja negativne promjene, 2) prikupljanja podataka 3) smišljanja rješenja, 4) aplikacije rješenja, 5) analize rezultata, 6) dokumentiranja. Tu su nam veoma važna stavka učitelji., nastavnici i pedagozi. Oni su najčešće prva karika kod uočavanja problema. Bez njihove podrške i feedbacka roditelji mnogo puta ne bi niti bili svjesni da njihovo dijete, a samim time i oni, imaju problem.
U duhu toga, držim da je od najveće važnosti sama komunikacija roditelj-učitelj, a u čijoj manjkavosti uočavam najveći problem. Ne nedostaje znanja, ne nedostaje sposobnosti, nedostaje komunikacije i konsenzusa oko bitnih stvari. Figurativno, dijete je kao glinamol, ako nije usuglašen način njegovog oblikovanja(roditelj radi jedno, učitelj drugo), ono neće nikada poprimiti oblik kakav bi trebalo i ostat će "stvrdnuto" u nepravilnom obliku koji se teško kasnije može ispraviti.
U tom pogledu bi prosvjetnim djelatnicima trebalo omogućiti podršku, u vidu suradnje sa socijalnim službama, u vidu priopćavanja uočenoga roditeljima bez bojazni od agresije i sličnoga, ne treba im podrška u kompetencijama, toga imaju, vjerujem, napretek. To nije posao preko noći jer je velika manjkavost "balkanskog mentaliteta" u sentenciji "To je moje dijete, ja znam što je najbolje za njega." .
Bilo je i pitanje vezano uz spol ako se ne varam. Ne znam službene podatke, ali dojma sam da je više muške djece koja se neprikladno ponašaju. Mišljenja sam da je razlog tome u različitim uzorima koji su dijelom genetski, dijelom okolisno orijentirani.
Naime, muškarcima je nekako urođeno da se muškost ogleda u snazi, grubosti, zaštiti žena i slabijih. Promotrimo li malo dječačke igre, uglavnom su bazirane na ratu, vojsci, puškama, a videoigre i njihova tematika također idu tome u prilog.
Djevojčice s druge strane imaju manje agresivne igre u skladu s uvriježenim odrazima ženstvenosti, ako se mogu tako izraziti. Lako se dade iz toga zaključiti da uz nedostatak roditeljske skrbi i nadzora, veća je vjerojatnost da "muške" igre odu korak dalje i dijete ne bude više svjesno razlike između igre i prave agresije. Opetovanim ponašanjem bez.korekcije dijete će steći dojam da je to u redu, stvori se uzorak ponašanja koji s vremenom postaje sve opasniji, a daljnjim ignoruranjem i sve težim za ispraviti.
IzbrišiEto to je ukratko moj pogled na cijelu problematiku, moglo bi se još štošta dodati, ali širine teme su doista velike i neiscrpne,
LP!
Ovo je valjda jedini komentar ovdje koji bih "potpisala". Slažem se sa svime izrečenim. Prevencija i intervencija su veoma važne. Prevencija je "važnija" iz razloga "Bolje spriječiti nego liječiti." Bilo bi savršeno kada ne bi bilo potrebe intervenirati. No, potrebe nažalost još uvijek ima te smo stoga obvezni nešto poduzeti ukoliko je to potrebno.
IzbrišiDrago mi je što se još netko nadovezao na naš "balkanski mentalitet" i ono da su svi roditelji stručnjaci i znaju što je najbolje za svoje dijete. Slažem se sa time da svaki roditelj poznaje svoje dijete i da mu ne želi zlo. Koliko puta smo vidjeli primjere gdje ljudi ne rade svoj posao pa se roditelj mora boriti kako bi svom djetetu osigurao adekvatno obrazovanje i integraciju u društvo. Ovdje se više usmjeravam na one koji se ponašaju kao da su najpametniji i da sve znaju, u sve se moraju uplitati i ne dopuštaju da ljudi rade svoj posao. Smatram da bi trebalo regulirati komunikaciju između svih koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju dotičnog djeteta.
Zašto je to danas toliki problem, ne znam. Društvo napreduje, svaki dan se otkrije nešto novo i čovječanstvo nikad nije bilo naprednije. A opet s druge strane mi mentalno nikad nismo bili u goroj poziciji.
U potpunosti se slažem s Danijelom Petrović. Nije u redu da postoji određeni "kodeks ponašanja" za dječake i za djevojčice jer emocije su emocije, potrebno ih je izraziti na bilo koji način. Također smatram da je posljedica problematičnog (ili neproblematičnog) ponašanja djece odgoj. Potrebno je pronaći neki balans u odgoju djeteta- Smatram da roditelji ne bi trebali biti ni prepopustljivi, ali ni prezaštitnički nastrojeni, jer to od samog početka utječe na ponašanje djece. Postoje brojni razlozi koji mogu biti uzrok problematičnom ponašanju djece, ali ja bih tu istaknula probleme u obitelji (svađe, alkohol, razvod i sl.).Moje mišljenje je da djeca ono što vide kod kuće, odnosno od svojih roditelja, smatraju normalnim, te se oni najčešće počinju ponašati upravo kao njihovi roditelji (smatrajući da je to sasvim normalno i da se tako trebaju ponašati).
OdgovoriIzbrišiSlažem se, kodeksi ne bi smjeli postojati! Dečkiće se od malena uči kako trebaju biti "snažni" te se nekako očekuje da oni ne pokazuju svoje emocije. To ne smije biti tako. Curice i dečkiće se treba naučiti da smiju pokazivati svoje emocije te roditelji svoju djecu (bez obzira radi li se o djevojčici ili dečkiću) trebaju učiti jednakim vrijednostima i jednakom načinu ponašanja, ne smiju postojati kalupi kojemu će prilagođavati svoju djecu prilikom njihova odgoja.
IzbrišiDo problema u ponašanju dolazi zbog različitih čimbenika. Na djecu i njihovo ponašanje mogu utjecati roditelji, prijatelji i sama okolina u kojoj se djeca nalaze. Najviše što utječe na djecu je odgoj. Ponekad preblagi ili prestrogi odgoj može dovesti do neželjenog ponašanja. Smatram kako je u odgoju potrebno pronaći nekakvu ravnotežu kako bi se djete spoznalo kako se ''treba'' ponašati, odnosno, da se izbjegne neželjeno ponašanje. Učitelj može spriječiti probleme u ponašanju tako da sasluša dijete kada ga nešto mući, da mu da savjete te da ga potiče u njegovim idejama i motivima. Ne slažem se sa rezultatima kako su dječaci problematičniji od djevojčica zato jer smo svi drugačiji i svatko od nas na drugačiji način izražava svoje ponašanje te sam se i sama susrela za puno primjera u kojim su zapravo djevojčice bile problematičnije nego dječaci.
OdgovoriIzbrišiOva tema je vrlo aktualna i htjela bi komentirati da mnogo ljudi uvijek govore kako su dječaci agresivniji i više problematični od djevojčica. Smatram da to i nije istina jer dječaci su problematičniji tako što su oni više skloni tučnjavi i fizičkom nasilju, a djevojčice više ogovaranju i verbalnom nasilju. Fizičko i verbalno nasilje mogu ostaviti jednake tragove, fizičko ostavlja vidne ožiljke i smatram da je teži oblik nasilja, ali verbalno isto tako ostavlja tragove u nama koji mogu uvelike utjecati na daljni razvoj djeteta i pogotovo na njihovo samopouzdanje. Slažem se s time da je odgoj tu veoma ključan i roditelji moraju stvoriti određen autoritet nad svojim djetetom i pomoći i uvidjeti ako ima kakav problem. Isto tako, učitelji bi trebali reagirati na nasilje i razgovarati sa djetetom i pomoći mu ako ima nekakav problem.
OdgovoriIzbrišiSmatram da su razlozi zbog kojih dolazi do problema u ponašanju mnogobrojni. Do problema u ponašanju može doći zbog problema u obitelji, zadirkivanja od strane druge djece itd. Učitelj to može spriječiti tako da u svom radu koristi metode suradničkog učenja, da razgovara s djecom o njihovim osjećajima, da potiče stvaranje prijateljstva među svom djecom i što je najvažnije da bude primjeren uzor djeci. Dječaci, za razliku od djevojčica, igraju se agresivnijih igra ( npr. rata ) i smatram da to može utjecati na njihovo ponašanje, no mislim da ih to nužno ne čini problametičnijima. Smatram da djevojčice mogu biti jednako problematične kao i dječaci.
OdgovoriIzbrišiKada sam išla u osnovnu školu susrela sam se s jednim dječakom koji je bio izrazito agresivan. Svakodnevno je zlostavljao drugu djecu i fizički i uvredama. Iz viđenoga znam da je učiteljici bilo jako teško raditi s takvim učenikom i da joj je često trebala pomoć školskih psihologa.
Razlozi zbog koji dolazi do problema u ponašanju kod djece zaist mogu biti raznovrsni. Nakada oni dolazi iz obitelji i obiteljskih problema, nekada su oni vezaniza probleme u školi, nekada uz neke osobne intimne probleme djece i slično. Smatram da je najbolji način za rješavanje problema djece razgovor s njima i pružanje podrške djeci. Djeca često misle da njihovi problemi niu važni odraslima jer im odrasli ne podršku te jer imaju mnogobrojne vlastite probleme i djeca ih ne žele dodatno opterećivati. Iz tog razloga djeca ispoljavaju svoje probleme u svom ponašaju. Smatram da su većinom dječaci problematičniji jer su češće djevojčice povezanije s roditeljima i iskrenije u njihovom odnosu od dječaka. Djeci treba dati doznanja da su važna i da su njihovi problemi i potrebe jednako važni kao i problemi odraslih.
OdgovoriIzbrišiPozdrav!
OdgovoriIzbrišiSmatram da je odgoj ključna stvar u djetetovu ponašanju, kako odgoj roditelja tako i učitelja te društva u kojem dijete provodi vrijeme. Rekao bih da su i dječaci i djevojčice podjednako problematični, dječaci su skloniji fizičkom nasilju dok su djevojčice sklonije verbalnom nasilju. Pravovremenom reakcijom roditelja, učitelja i školskih psihologa tom problemu se lako može stati na put.
Razni razlozi mogu dovesti do problema u ponašanju. Primjerice zbog problema u obitelji ili zadirkivanja od strane druge djece.
OdgovoriIzbrišiUčitelj bi trebao razgovarati s djecom o njihovim osjećajima, poticati stvaranje prijateljstva među svom djecom i što je najvažnije trebao bi biti primjer, tj. uzor toj djeci.
Učitelj svakako treba biti primjer djeci i poticati stvaranje prijateljstva među djecom. Kada uoči da je neko dijete izolirano ili odbačeno, treba razgovarati s odbačenim djetetom i ostatkom razreda da vidi u čemu je problem i da se taj problem što prije riješi.
IzbrišiSmatram da takvo ponašanje prvo potječe od obitelji, a potom i od društva. Vrlo je bitno intervenirati na vrijeme, tj. u što ranijoj dobi djeteta jer što su djeca starija to je teže ispravljati ponašanje. Bitnu ulogu u tome igraju učitelji koji bi na znakove problematičnog ponašanja djeteta trebali obavijestiti roditelje, a ukoliko takvo ponašanje potječe po uzoru na roditelje službe zadužene za to. Djeca su budućnost i treba im pružiti pravi primjer jer po mom mišljenju loše ponašanje se pokupi od nekoga, a djecu treba učiti razlikovati dobro od lošega.
OdgovoriIzbriši
OdgovoriIzbrišiMnogi faktori utječu na promjene u ponašanju. Mislim da su dječaci malo agresivniji od djevojčica, no to nije uvijek slučaj. Djeci treba biti uzor tte učiti ih da primjena agresije nije rješenje problema te ih učiti da dijele svoje osjećaje.
Slažem se da se djecu treba učiti dijeliti svoje osjećaje. Ako potiskuju ono što ih muči, ono što istinski osjećaju te ne znaju kako se izraziti i kome se obratiti, svoje osjećaje će početi prikazivati kroz agresivno ponašanje.
IzbrišiSmatram da najproblematičnija djeca dolaze iz obitelji u kojima je prisutno nasilje, neimaština i slični socijalni problemi. U mom razredu su definitivno djećaci bili ti koji su pravili probleme više od djevojčica. Mislim da bi se učitelji trebali svakako pobrinuti o takvoj djeci dati im podršku i pomoći da prevaziđu tu fazu. Također, smatram da je jako bitan dobar odnos s roditeljima kako bi dobili uvid u širu sliku cijele situacije i kako bi onda mogli bolje doći do rješenja.
OdgovoriIzbrišiRazličiti aspekti mogu potaknuti problematično ponašanje djece, od zlostavljanja u obitelji, lošeg odgoja do utjecaja medija gdje se sve više prikazuju crtići prepuni nekog oblika nasilja. Smatram da problematično ponašanje nije prisutno samo kod dječaka već i kod djevojčica. Kako je svijet pun predrasuda tako većina smatra da su dječaci puno problematičniji od djevojčica s čime se nikako ne bih složila. Mislim da je stvar u tome da dječaci to rade pred svima i više su skloni fizičkom nasilju dok djevojčice to rade "tiho" i zapravo psihički maltretiraju druge oko sebe što je ponekad teže izdržati od fizičkog zlostavljanja. Mi kao učitelji bi svakako trebali obraćati pažnju na odnose učenika u razredu kao i na njihovo ponašanje. Ne smijemo zanemarivati znakove problematičnog ponašanja učenika jer time štetimo ponajviše tom učeniku, ali i cijelom razredu u cjelini. Bilo bi poželjno da se na satovima učenicima objasni problematično ponašanje te kako ono nikada nije riješenje. Također je neophodno razgovarati s roditeljima problematičnog djeteta kako bi se otkrio izvor problema i time pomoglo djetetu. Učitelj naravno uvijek može potražiti pomoć psihologa u školi ukoliko smatraju da nisu sami sposobni ovladati situacijom.
OdgovoriIzbrišiSmatram da djevojčice mogu biti jednako problematične kao i dječaci. Doduše, možda ne manifestriraju svoje osjećaje izravno već kalkulirano. Paze da učiteljice ne vide kada su problematične
OdgovoriIzbrišiU našoj osnovnoj školi su djevojčice bile podijeljene u klanove i bile su dosta zlobne. Izbacivanje i izopčavanje iz društva, tračevi, laži i slično, ništa im nije bilo strano.
Slažem se s tobom da neke djevojčice mogu biti jednako problematične kao dječaci ako ne i problematičnije. Izbacivanje iz društva, klanovi i tračevi nisu bili nepoznati ni u mojoj školi. Dok su djevojčice u mojoj školi to radile dječaci su se zajedno družili.
IzbrišiPostoje različiti uzroci zbog kojih dolazi do problema u ponašanju Učitelj može spriječiti da dođe do problema u ponašanju ako na vrijeme uvidi nesuglasice među učenicima.Mislim da je činjenica da su dječaci „problematičniji“ od djevojčica prilično napuhana jer se u društvu već kreće od pretpostavke da je djevojčica marljiva i dobra, a dječak pravi probleme.Nemam puno iskustva s djecom s problemima u ponašanju. Problemi koji su bili najzastupljeniji u mom razredu su problemi poput manjih svađa. Učiteljima je možda u nekim situacijama koje sami ne mogu riješiti potrebna odgovarajuća pomoć i podrška za rješavanje problema.
OdgovoriIzbrišiDječaci su većinom „problematičniji“ od djevojčica jer su djevojčice većinom plahe i nježne, dok su dječaci borbeniji i više se vole suprotstavljati. Učitelji bi definitivno trebali proći nekakve seminare ili nešto o tome kako se boriti s takvim problemima, jer se često sami ne znaju postaviti prema djetetu i to često rezultira još lošijim ponašanjem djeteta.
OdgovoriIzbrišiSlažem se sa kolegicom u vezi ovoga i definitivno treba uvesti neke dodatni materijal za izobrazbu učitelja.
IzbrišiSmatram da bi se svi trebali educirati vise po tom pitanju. Tesko je nesto primjeniti u praksi, ako to neznamo u teoriji.
OdgovoriIzbrišiPozdrav Gabrijela!
OdgovoriIzbrišiU potupunosti se slažem s temom koju si iznijela jer smatram da se po tom pitanju treba nešto poduzeti.
Danas se javljaju različiti problemi u ponašanju koji su svakodnevno prisutni među djecom u razredu. Najčešći primjer je odbacivanje jednih od drugih, gdje se više djece suprostavlja jednom djetetu koje se onda osjeća odbačeno i tužno, a uz to da ne spominjem vrijeđanje i grube riječi koje to dijete treba trpjeti cijeli dan u školi.
Smatram da bi učitelji trebali podnijeti strože mjere za te osobe koje vrijeđaju druge i prekinuti to nasilje među školskom djecom jer svi su jednako vrijedni pažnje i prijateljstva. U konačnici, polazak u školu bi za dijete trebao bit lijepi događaj koji će pamtiti cijeli život po tome kako su našli nove prijatelje i društvo, a ne po tome kako su odbačeni i neprihvaćeni.
U dosta komentara dolazi se do zaključka da su djevojčice sklonije ogovaranju i verbalnom nasilju, a dječaci fizičkom. Fizičko nasilje je jednostavnije prepoznati, postoji mogućnost da su dječaci i djevojčice u jednakim količinama skloni nasilju (verbalnom, fizičkom), samo što se ne može prepoznati koliko često to djevojčice rade jer to rade prikriveno.
OdgovoriIzbrišiSlazem se sa tbojim komentarom Lorena. Jako tesko je za ucitelje prepoznati verbalno naselje koje je vise zastupljeno kod djevojcica. Znam iz vlastitog iskustva da gotovo nitko ne prica o tome svojim roditeljima a kamoli uciteljima jer misle da ce to samo pogorsati stvar te upravo zbog toga je takvo zlostavljanje naj zastupljenije jer se tesko prepozna a onda trsko i sprijeci.
IzbrišiLorena, veoma zanimljivo razmišljanje o prikrivenom ponašnju djevojčica, ako je ovo istinito rezultati zastupljenosti problema ponašanja bi sigurno bili drugačiji.
IzbrišiSmatram da do problema u ponasanju kod djece dolazi u ranoj dobi. U danasnje vrijeme djeca su previse izlozena po mom misljenju medijima. Akcijski filmovi, naslilje i slicno oni pokupa gledajuci to na televiziji ili u gorem slucaju od svojih roditelja te okoline. Mislim da bi roditelji pa i ucitelji trebali poticat djecu da sto bise vremena provode u prirodi igrajuci se a ne za kompjuterom. Kada sam ja isla u osnovnu skolu djecaci su bili svakako problematicnija skupina te je bilo par individualaca kojima nitko nije mogao "stat na kraj" niti roditelji niti ucitelji. Mislim da bi u skolama trebao imat nekakav program za problematicniju djecu jer smatram da ucitelji nisu sposobni sami doprjeti do takve djece u razredu od trideset ucenika.
OdgovoriIzbrišiRazlog tome je što se na vrijeme nije prepoznalo nepoželjno ponašanje te adekvatno reagiralo. Kada prođe više vremena više nije jednostavno promijeniti način djetetovog ponašanja.
IzbrišiMogu biti razni uzroci problema u ponašanju. Recimo može dolaziti iz obitelji, mogu biti nekakve videoigrice ili filmovi i slično. Potrebno je samo na vrijeme reagirati, čim se primijeti promjena u ponašanju djeteta. U svom razredu u osnovnoj školi imala sam jednog dječaka koji je imao problema kod kuće, te se u školi nije trudio niti pokušavao zapravo. Prema profesorima se ponašao ružno te nekad čak i agresivno. Ali danas, često ga sretnem, i vidim da se promijenio. Postao je jako dobar, pristojan i nije problematičan više. Ta se promjena dogodila upravo zato što se reagiralo na vrijeme te je on išao na razne razgovore i savjetovanja. Ali postoje i situacije u kojima se takvu djecu samo ostavi sa strane ili "pomete pod tepih" kako se ne bi trebalo nositi s njima, što je zaprav najgori mogući način odnosa s takvom djecom.
OdgovoriIzbriši